Wednesday, February 22, 2017

Pa me baš kod te



...što u zamenu za novac dodeljuje psihijatrijske dijagnoze, a onda na osnovu njih hospitalizuje.

***


 4-og novembra 2011. godine predala sam Prvom osnovnom sudu u Beogradu tuzbu, inicirajuci time krivicni postupak tokom kojeg je na videlo trebalo da izdju brojne nezakonitosti u radu policije, hitne pomoci, centara za socijalni rad i sudova (vise informacija na sajtu https://sites.google.com/site/onomatopejakrika )

Predmet je dodeljen sudiji 7-og novembra 2011.

Sledeceg dana, 8. novembra, bila sam prinudno odvedena u "specijalnu" (sic) psihijatrijsku bolnicu "Laza Lazarevic", podvrgnuta torturi (vezivanju za krevet), te su mi tako vezanoj u organizam ubrizgavani neurotoksicni kokteli usled cega sam izgubila moc govora, drzanja glave uspravno, centar za ravnotezu, pamcenje... Citat iz pisma upucenog Komitetu pravnika za ljudska prava:

"Od uporne i energicne osobe koja je podnosila prijave, tuzbe i zalbe, postavljala “neugodna” pitanja nadleznima, ukazivala na nezakonitosti u radu drzavnih organa, dokazivala neistinitost izjava tih organa i falsifikate isprava koje su izdavali… dovedena sam u vegetativno stanje apsolutne pasivnosti i plasljive pokornosti."

 Ime "doktorke" koja je vukla konce tog monstruoznog cina bilo je Jelica Tesic (ko je vukao konce Jelice Tesic, za sada je nepoznanica...), koja je svojevremeno "popila" krivicnu prijavu zbog primanja mita. U nekoj zemlji to bi bio kraj njene doktorske karijere, ali Srbija nije neka zemlja...

 Pismo upuceno producentskoj kuci "Insajder":

"Vasa napomena na ovom kontakt-formularu „svaka informacija koju ovde pošaljete biće proverena“ izmamila mi je ono sto Englezi nazivaju „sneer“ jer je u praksi zamisljam otprilike ovako:


Asistent produkcijske kuce pristize u Specijalnu (zvanican naziv) psihijatrijsku bolnicu „Laza Lazarevic“ i rukovodiocima postavlja pitanje:

 „Da li je istina da se ova ustanova zloupotrebljava kao mesto gde oni koji „zatalasaju“ ili „cacnu“ tamo gde ne treba bivaju utamniceni i podvrgnuti tretmanu „prevaspitavanja“, nakon koga izlaze kao zivi lesevi, trajno ucutkani i „izleceni“ od nekadasnjih disidentskih aktivnosti?“
  
Na sta  rukovodioci odgovaraju:
  "Naravno da nije. To je apsolutna laz i besmislica.“
  Nakon cega asistent zove produkcijsku kucu i javlja svom nadredjenom, novinaru-istrazivacu:
 „Proverio sam, nije istina.“
 Eventualno, ukoliko je, pak, asistent od nekog tvrdjeg materijala, koji se ne da tako lako skrenuti s puta istine, scenario moze da ima i nastavak:
 „Ali mi smo dobili takvu informaciju iz prve ruke, od nekoga ko je to licno prosao.“
 „Jaooo, molim vas, pa to su psihijatrijski pacijenti, zar cete njih da uzimate za ozbiljno? Pa oni su poznati po tome da imaju te iluzije, halucinacije, paranoidne obrade realnosti.... Eto, na primer, imamo trenutno jednog koji tvrdi da je Napoleon!“

 ***
  
Odake poceti?

 Mozda od istorijske podloge, knjige nekadasnjeg disidenta i borca za ljudska prava Tomislava Krsmanovica, i recenzije u kojoj se kaze :"Томислав Крсмановић, дугогодишњи дисидент и упорни борац за људска права и слободе у комунистичком и посткумунистичком режиму, који се нарочито прославио током осамдесетих скретањем пажње домаће и светске јавности на проблем злоупотребе психијатрије у политичке сврхе, се након више наслова посвећеним овој тематици окушао и на пољу историјске мемоаристике делом Сага о … ицима.". Autor recenzije je magistar Srdjan Cvetkovic, istrazivac saradnik Instituta za savremenu istoriju (sto predstavlja primetno skretanje u neke mnogo relevantnije izvore informacija nego sto su izjave registrovanih psihickih bolesnika).

 Od skorijih dogadjaja, na primer, ovih oko ultra-aktuelne Savamale, skrecem paznju na cinjenicu koja je objavljena u medijima, podigla nesto prasine, ali kao sto je vec uobicajeno, bila zaboravljena za jedan dan. Cinjenicu da je radnik obezbedjenja, koji je u noci rusenja bio vezan i tucen od strane lica u fantomkama (dakle jedan od kljucnih svedoka famoznog dogadjaja), nedugo nakon toga bio hospitalizovan, proglasen psihicki poremecenim, i to u tolikoj meri da je morao biti vezan za krevet, te je tako vezanih ruku i nogu umro od „vezanih creva“.

 Dugogodisnji rukovodilac Specijalne psihijatrijske bolnice, Mulutin Nenadovic, nakon sto je smenjen sa pozicije, postao je nesto pricljiviji nego sto je bio do tada, te je u intervjuu za medije progovorio o „partijskom“ zaposljavanju kadrova u toj ustanovi. Intervju je objavljen pod naslovom „Kad me ministri zamole, ja zaposlim preko veze!“ Pitanje koje se namece je - zbog cega bi se neko ko se bavi visokom drzavnom politikom bavio i takvim trivijalnostima kao sto je zaposljavanje sopstvenih ljudi u najpoznatijoj gradskoj ludari. Da li su ta, za drzavu ocigledno po necemu specijalna lica, samo ubacena u specijalnu ustanovu pa zaboravljena, ili ih se, pak, oni na ciji su zahtev ubaceni, sete onda kada im zatrebaju. 

Govorimo o zemlji u kojoj medicinski kadar vec decenijama, (uprkos brojnim clancima u medijima i presudi Evropskog suda za ljudska prava) nekaznjeno ucestvuje u mafijaskoj trgovini bebama ukradenim iz porodilista. I u kojoj je ministar zdravlja neko ko je u sudskom svedocenju svedoka-saradnika oznacen kao lice koje je, za novac, pacijente likvidiralo po nalogu mafije. Po zakonu, ukoliko se ispostavi da svedok-saradnik ne govori istinu, gubi svoj status i postaje optuzenik. Realno, bi li mafijas-kapitalac rizikovao da bude poslat na dugogodisnju robiju samo da bi „napakostio“ nekom, u to vreme, beznacajnom doktorcicu iz Urgentnog centra?

 I u susJedstvu, cini se, situcija nije nista manje jeziva. Skrecem paznju na slucaj Franciskovic (http://direktno.hr/en/2014/direkt/9076/Marka-opet-trpaju-u-ludnicu;-film-o-tome-na-svjetskim-festivalima!.htm ), o kome je snimljen dokumentarni film, koji ce, kako je najavljeno, biti prikazivan na medjunarodnim festivalima. Neko je, izgleda, tvrdnje registrovanog psihijatrijskog bolesnika ipak shvatio za ozbiljno.
  
Ukoliko ste i vi spremni da nesto slicno ucinite, preporucujem vam da podjete tragom komentara na clanak „Psihijatrijske bolnice vređaju dostojanstvo i lekara i pacijenata“ koji je 13.7.2011. objavljen u Politici i koji glasi: „Sticajem okolnosti pre nekih godina cacnuo sam tamo gde "nije" trebalo. I naravno odmah su pozvali kola hitne pomoci i prevoz u "Lazu" cak i bez pitanja i obavestenja moje porodice a kamoli mene da su pitali. I tamo odmah oborili na krevet, vezali kaisima i tako vezan od uvece do jutra pao sam u komu od iscrpljenosti. Niko nije ni mrdnuo nicim a zivot mi je bio ugrozen. Jednostavno prisilno sam proveo par nedelja zakljucan, izolovan i sl. Video sam cak da sam tehicari vezuju bez da je doktor i video pacijenta. Nikome se covek nije mogao pozaliti niti traziti pomoc. A i ko bi mu verovao kad se tamo nadje pa nek je i najpametniji na svetu! Tuzno kako se psihijatrija zloupotrebljava kad nekome/ima zasmetas!?“ Buduci da  se uz komentar ostavlja i email adresa, mozda bi redakcija Politike bila voljna da u kontaktira komentatora i pita da li je voljan da elaborira svoju pricu.

 I na kraju, ukoliko smo jos na terenu uzimanja za ozbiljno ozvanicenih ludaka, tu je i  moja nedovrsena knjiga o toj temi, bazirana na sopstvenom iskustvu. Prinudnom zatvaranju u Specijalnu psihijatrisku bolnicu, od milja nazvanu Gulasvic (kombinacijom naziva Gulag i Ausvic) kao i o okolnostima i dogadjajima koju su prethodili. Sirov materijal za knjigu koji je postavljen na internet ( https://******************) je krajnje oskudan, tek neki pateticni opisi borbe sa post-traumatskim sindromom, ali je na istom sajtu objavljeno i pismo koje sam uputila Jugoslovenskom komitetu za ljudska prava, koje obiluje proverljivim informacijama i dokazivim cinjenicama. Buduci da je pismo prilicno dugo i nesumnjivo dosadno, izdvojicu deo koji ukazuje na nesto sto bi trebalo da postane predmet istrazivackog novinarstva, a to je da su psihijatriske bolnice u Srbiji ustanove dvojne namene, od kojih je samo jedna, lecenje psihijatrijskih bolesnika, regulisana zakonom i poznata javnosti, dok je druga tajna, nezakonita i u sluzbi para-drzavnih struktura. Onih istih, nereformisanih, struktura koje su se u brojnim dokumentarnim emisijama, bez ikakavog straha od zakonskih posledica, hvalile da su decenijama izdavale naredjenja za likvidacije i prebijanja emigranata, odabiranih po nekom samo njima znanom kriterijumu (Dragisa Kasikovic i cerka, i mnogi drugi...). 
Ovoje citat iz tog pisma:
“- Nijedan od tri neuropsihijatra kojima sam se samoinicijativno obratila za pregled nije mi dijagnostifikovao nikakvu mentalnu bolest, niti prepisao bilo kakvu medikametoznu terapiju. Jedan pregled na VMA zakazala sam odmah nakon pustanja na slobodu, a dva ranije te iste 2011. godine (nakon jednog teskog prebijanja koje je ukljucivalo i udarce u glavu teskim tupim predmetom).
- U specijalnu psihijatrijsku ustanovu sam prinudno odvedena cetiri dana nakon sto sam podnela tuzbu Prvom osnovnom sudu, a jedan dan nakon sto je predmet dodeljen sudiji.
- Moje lisenje slobode obavile su ekipe MUP-a i GZZHMP, organa protiv kojih sam u mesecima koji su neposredno prethodili lisenju slobode ulagala zalbe Poveriocu za informacije, te dokazivala (i dokazala) neistinistost tvrdnji koje su iznosili, kao i falsifikate isprava koje su izdali.”

Jedan (1), dakle, dan. Cim je “nezgodni” predmet dosao u ruke sudiji, ja odmah sutradan poludela. Koincidencija, eto. Desava se…."

http://jasminasmaic.blogspot.rs/


http://majadjericjeremic.blogspot.rs/